Cilj Zakona je povećati dostupnost priuštivih stambenih rješenja za najam i kupnju, uz poseban naglasak na građane kojima je potrebna stambena podrška.
Zakonom se po prvi put u hrvatski pravni sustav uvodi definicija priuštivog stanovanja, prema kojoj ukupni troškovi stanovanja (najam ili rata kredita, uključujući režije i održavanje) ne smiju prelaziti 30 % neto prihoda kućanstva.
Posebno je značajno da se ovim Zakonom po prvi put aktivno uključuju jedinice regionalne samouprave (županije) u sustav planiranja i provedbe stambene politike. Njihova uloga dodatno se osnažuje u koordinaciji s jedinicama lokalne samouprave, koje su obvezne donositi godišnje Programe stanovanja. Ti programi činit će osnovu za izradu nacionalnog Programa priuštivog stanovanja.
Zakon predviđa sustavno organiziranu stanogradnju uz korištenje javnih sredstava, kao i upravljanje stambenim fondom. Planirana je izgradnja 8.000 stambenih jedinica u sljedećih pet godina, odnosno ukupno 20.000 do 2030. godine, u suradnji s lokalnim i regionalnim razinama vlasti.
Dodatno, uvode se i novi modeli poput neprofitnih stambenih zadruga te mikro stambenih jedinica (18–26 m²) kao privremenog rješenja za mlade. Uređeni su i uvjeti korištenja stanova, uključujući zabranu otuđenja u razdoblju od 35 godina.
S obzirom na proširene nadležnosti i ključnu ulogu u provedbi mjera, pozivaju se županije na aktivno uključivanje u planiranje, koordinaciju i realizaciju programa priuštivog stanovanja, u cilju ravnomjernog razvoja i smanjenja regionalnih razlika u dostupnosti stanovanja.