Novosti / Hrvatska zajednica županija

  • Integracija izbjeglica – izazov, ali i prilika za razvoj lokalnih zajednica

Integracija izbjeglica – izazov, ali i prilika za razvoj lokalnih zajednica

Hrvatska je do sada prihvatila više od 17 300 izbjeglica iz Ukrajine, od čega je 85 posto žena i djece, pružajući im utočište i prvu podršku u lokalnim zajednicama diljem zemlje. Ipak, kako vrijeme prolazi, postajemo svjesniji izazova i potrebe za dugoročnim planovima integracije. O tome koja je uloga, ali i zadaća, lokalnih zajednica u procesu podrške i integracije izbjeglica razgovaramo s Martinom Prokl Predragović, koja se posljednjih sedam godina bavi pitanjima migracija i integracije. Od tzv. izbjegličke krize 2016./2017., djeluje kao stručnjakinja za strateško komuniciranje i zagovaranje, baveći se uključivim javnim politikama, senzibilizacijom stručne i šire javnosti, uz poticanje umrežavanja i suradnje medijskog, civilnog, privatnog, javnog i vladinog sektora. U sklopu organizacija civilnog društva, surađivala je s brojnim važnim akterima u području integracije, u Hrvatskoj i Europi, djelujući na izradi i provedbi projekata suradnje s lokalnim zajednicama, strateških planova integracije, senzibilizacije lokalnog stanovništva za potrebe i prava izbjeglica i sl. Surađivala je s UN-ovom agencijom za izbjeglice, Uredom za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH, nadležnim ministarstvima, Uredom Europskog parlamenta u Hrvatskoj, kao i brojnim međunarodnim i domaćim organizacijama. Posebno se bavila i istraživanjem javne percepcije te uloge medija u kreiranju stavova o migracijama i izbjeglicama u Hrvatskoj i u europskom kontekstu.

Kako je Hrvatska reagirala na izbjegličku krizu kao posljedicu strašnog rata u Ukrajini?

Od prvog dana rata u Ukrajini, Hrvatska je nedvosmisleno zauzela stav osude agresije i dobrodošlice spram izbjeglica, aktivirajući Odluku o uvođenju privremene zaštite u RH za raseljene osobe iz Ukrajine. Uz to, brojni su se građani već u prvim danima samoinicijativno organizirali i odlučili pomoći. Ukrajinci su nama sličan narod, s čijim se ratnim patnjama lako poistovjećujemo, jezik i kultura, pa i geografska obilježja naših dvaju zemalja, kao i sve dosadašnje poveznice i susreti nose pokret solidarnosti i pretpostavljaju lakšu integraciju. Ipak, nakon prvog prihvata, slijedi nešto kompleksniji i sveobuhvatniji proces. Prisilne migracije uvijek znače naglo i neželjeno otkidanje od korijena, gubitak sigurnih i poznatih znakova pomoću kojih se orijentiramo u svakodnevnim situacijama, uz realnu strepnju da povratak kući možda i neće biti moguć, barem ne u neko skorije vrijeme. Odlučili smo se za solidarnost, što je najispravniji mogući put, no on podrazumijeva i neke izazove, koji već polako ulaze u javnu raspravu. Rat u Ukrajini, nažalost, neće završiti sutra, dok će se na njega, što također nažalost dobro znamo, nadovezati i teško poraće. To znači da trebamo biti spremni u budućnosti prihvatiti i izbjeglice koje će doći pod teretom teške traume, manje mobilne i manje situirane. Kako bismo u tome bili uspješni, ne smijemo odlagati strateško i mudro promišljanje prihvata i integracije.

Brojni su gradovi i mjesta diljem Hrvatske već prihvatili i zbrinuli izbjeglice.

Pod okriljem nacionalne strategije, decentralizirani i individualizirani pristup najbolji su model. U tome se slaže struka, dok točnost ove teze potkrjepljuju i brojni primjeri dobre prakse, kako u Hrvatskoj, tako i diljem Europe. Svaka lokalna zajednica najbolje zna i može prepoznati svoje kapacitete, mogućnosti, potencijale i razvojne planove. Ovo je možda i dobra prilika da se, u svjetlu novonastalih izazova, detektiraju i propitaju neke slabe točke, da ih se ponovno promisli te da se osmisle dugoročna i strateška rješenja. Važno je da lokalne zajednice pritom budu dobro umrežene, da razmjenjuju ideje i strategije, jačaju vlastite kapacitete i blisko surađuju. Ključna je edukacija i savjetovanje s relevantnim akterima u području integracije i nadležnim institucijama na lokalnom i nacionalnom nivou, kao i organizacijama civilnog društva, kako bismo došli do ujednačene politike koja prepoznaje i potiče najbolje lokalne prakse.

         Martina Prokl Predragović

Što je sada najvažnije promišljati, kako dalje djelovati?

Treba izbjegavati stihijske i nekoordinirane poteze, iako su i oni nerijetko plod dobre volje i želje za tzv. „brzom prvom pomoći“, ili pak nepromišljeno jednokratno popunjavanje sezonskih rupa na tržištu rada (nauštrb učenja jezika kao preduvjeta integracije ili pružanja nužne psihosocijalne podrške, primjerice). Takvi postupci zapravo usporavaju integraciju te nerijetko vode do pozicije trajne marginaliziranosti i nužnog prihvaćanja neke drugotne ili nametnute uloge. Ključna riječ je i ovdje održivost, uz to suradnja i dijalog. U konačnici, dobre strane uspješne integracije trebaju osjetiti i same izbjeglice i lokalna zajednica koja ih prima. Dakle, i jedne i druge je potrebno uključiti od prvog dana kao važne aktere i partnere u pronalasku rješenja i kreiranju zajedničke dobrobiti. Manje pretpostavljati, a više planirati, razgovarati i promišljeno djelovati. U tome nam mogu pomoći dosadašnja iskustva prihvata i integracije izbjeglica kao i brojni Ukrajinci koji već od ranije imaju iskustvo života i rada u Hrvatskoj.

Svaka kriza je i prilika, kako najbolje iskoristiti ovaj trenutak i situaciju?

Trebalo bi iskoristiti ovaj trenutak društvene kohezije i dobrodošlice, imajući na umu da tzv. „valovi solidarnosti“, kao i interes šire javnosti i medija za određenu temu, ipak imaju svoj rok trajanja. Primjerice, na društvenim su mrežama sve glasniji komentari pojedinaca koji smatraju da zbog podrške pružene izbjeglim Ukrajincima trpi domaće stanovništvo u potrebi. Uz to, ovih dana je i MUP potvrdio kako im se javljaju Ukrajinci privatno smješteni po Dalmaciji, kojima će s prvim danima lipnja zbog turizma biti otkazan smještaj, što je bilo za pretpostaviti, te im je uz asistenciju države i lokalnih zajednica potrebno osigurati novi, sigurniji i trajniji. Kada već promišljamo održive strategije, bilo bi itekako poželjno i potrebno u skladu s njima proširiti solidarnost, ali i uključive i podržavajuće javne politike i lokalne prakse na izbjeglice koje će sasvim sigurno nastaviti dolaziti i iz drugih krajeva, kao i na strane radnike, koje već sada susrećemo u brojnim mjestima diljem Hrvatske. Nažalost, klimatske promjene, situacija u Afganistanu, djelovima Afrike, Venezueli i drugdje, uz situaciju u Ukrajini, donose nam budućnost u kojoj od migracija ne ćemo moći pobjeći, iako smo mala zemlja, koja izbjeglicama i migrantima nije krajnje željeno odredište. Ipak, dio ljudi će kod nas ostati, kao što je ostajao i do sada. Ako ljude dočekujemo s dugoročnim i dobro osmišljenim planovima, u koje ćemo uključiti i dio rješenja demografske, gospodarske, pa i infrastrukturne obnove, tada će i naš strah i nelagoda pred drugima i drugačijima biti manja. Važno je pritom u dugoročne planove uključiti i boljitak svih socijalno ugroženih građana Hrvatske. Ukoliko izbjegnemo previd vlastitih socioekonomskih slabosti, lakše ćemo izbjeći i netrpeljivost prema izbjeglicama u budućnosti.

Krajnji cilj integracije trebao bi značiti da smo izbjeglice uključili u svoje lokalne zajednice kao samostalne, jednako vrijedne i ravnopravne članove društva. Osnaženog i obogaćenog društva, spremnog na izazove kojih u budućnosti koja je pred nama zasigurno neće nedostajati.